U selu Oneida pojavio se Obojeni Čovjek, kako ga Indijanci nazivaju, samoprozvani glasnik Manitua koji pokušava da povede indijansko pleme u sveti rat. U fizičkom okršaju sa Zagorom, Obojeni Čovjek pobjeđuje gospodara Darkwooda pred cijelim plemenom Oneida. Poražen i posramljen, Zagor pokušava da nađe najbolji način kako bi spriječio zlo koje se nadvilo nad Darkwoodom.
Tokom godina bilo je već više protivnika koji su uspjeli da poraze Zagora u dvoboju šakama, Iron Man i Pekot su samo neki od njih. Sada imamo još jednog u nizu, Obojeni Čovjek. Moram priznati da je ovo najlošije smišljeni tip, još gori od Super-E.A.Poea iz epizode “Hellingen je živ”. Očigledno da je autor htjeo da napravi kopiju DC lika Jokera, pa je eksperimenat totalno pao u vodu. Obojeni Čovjek, kako ga zovu Indijanci, ima našminkano lice bijelom bojom, cvijet koji prska otrov na sakou i oblači se kao klaun, sve identične stvari kao kod Jokera. Ipak, mora se reći da je Joker jedan od najfenomenalnijih negativaca ikad stvorenih, dok je Obojeni Čovjek prava vic figura, gledano u negativnom kontekstu.
Koliko jedan lik može da upropasti cijeli dojam priče, može najbolje ovdje da se vidi. Svaki put kada pomislim na ovu epizodu, prvo čega se sjetim je taj klaun, koji je iskreno nedostojan da se pojavi u jednom SBE serijalu. Još jednom da ponovim, ne samo da je zagadio epizodu, već se nalazi na listi onih koji su savladali Zagora u fizičkom obračunu. Pitam se šta je samo jadni Torricelli pomislio kada mu je pred nos gurnut ovaj scenario? Njegov rad na ovoj epizodi je bacanje slobodnog vremena, pogotovo kada se radi o jednom izvrsnom umjetniku kao što je on.
Sama priča, za razliku od scenarija, i nije toliko loša, mada ima nekoliko većih nelogičnosti bez kojih bi epizoda bolje prošla. Kao prvo znanstvenik Skondlerwitz, neka mješavina između Hellingena, Verybada i Smirnoffa. Imam osjećaj da je autor htjeo da napravi jednog superiornog negativca i da se postigao suprotan efekat. Sve te stvari koje je on izmislio, od letjelica, bombi pa sve do padobrana, jednostavno je bilo previše za jednu epizodu i definitvno previše da se pripiše jednom bezbojnom liku kao što je Skondlerwitz.
Indijanci Oneida su imali standardnu ulogu glupih i primitivnih divljaka koji se pale na prvu glupost koju želi neki pametnjaković da im proda. Često se govorilo o tome da su Indijanci mudar narod, pa to se u ovoj epizodi nije moglo da primjeti. Inače stvarno počinju da smaraju ove priče gdje se javljaju izaslanici Manitua. Nemam ništa protiv toga da se autori uhvate takve teme, ali ne na ovaj način. Sjetimo se samo kako je dobro funkcionisala priča “Ratnik Pekot”, tu je i sam negativac bio odličan, kao i atmosfera cijele priče.
Razrada priče je imala solidan tok, ako na momente zaboravimo glavne negativce. Ne može se reći da je prvi put da vidimo kako se neko pojavio ko želi da izazove pobunu Indijanaca i da to iskoristi u svoju korist, ono što je važnije je to kojim tokom se razvija radnja. Sigurno da se ovdje previše stvari natrpalo u jednu epizodu od 188 stranica, ali moglo je sve biti efikasnije da se nije u toj dozi pretjerivalo sa izumima ili sa previše markantnim likovima. Autor Pelò, poznat po radu na Disneyjevim stripovima, nije uspjeo najbolje da se snađe u ovoj epizodi, tako da ne iznenađuje to da je ovo njegova prva i posljednja epizoda koju je napisao za Zagorov serijal.
Torricelli baš nije imao sreće, pogotovo što je morao da crta jednog tipa kao što je Obojeni Čovjek. Jedan od najboljih SBE crtača ostao je često uskraćen dobrih scenarija i morao se zadovoljiti drugorazrednim pričama. Ferri je odradio rutinski posao, šta da se radi, maestro nije imao izbora. Pročitati i zaboraviti, mada što se tiče zaborava, to će biti malo teže, prije svega zbog Obojenog Čovjeka, koji izgleda kao našminkani papagaj.
